Jednog dana - pred Bajram Nastavnik reče:
Ovih dana Nećemo imati - časove fizičkog
Školsko igralište - biće zauzeto
Igralište Se pretvori u veliki - stočni obor
Meštani Počeše - da dovode životinje
Za bajramsko klanje
I zadužiše - Ibrahima Da životinje pazi - obilazi - i hrani
Dok ne dođe Taj uzvišeni - i svečani dan
* * *
Ibrahim je bio Domaćin - na dobrom glasu
Ispravan musliman Sa čvrstom vjerom - i redovnom molitvom
On će sigurno Životinje hraniti - propisno
I nijedno grlo - neće da fali
* * *
Ibrahim - međutim Šalje sina - da hrani životinje
Sin Nepunih devet godina - zove se Admir
Otac je u nadi Da će na taj način - podučiti dijete
Pravim - islamskim vrijednostima
Dao mu je i molitve Koje treba da izgovara
Dok - u ime Boga Pruža hranu - budućoj žrtvi
* * *
Dečak zagleda I dodiruje - ta stvorenja
I ponekad Zuri duboko - kroz njihove oči
I ne sklanja ruku Sa njihovog toplog - hrapavog jezika
Životinje ga ližu I po rukama - i po vratu - i po licu
* * *
I eto - upravo tu U tom zabačenom - školskom dvorištu
U dubokim brdima Tamo nekog - Balkana i Bosne
U dečaku - se rodi Jedno malo - ogromno - kosmičko - Ne
* * *
Noć pre klanja Admir se - iskrade iz kuće
Tiho Skine katanac - sa kapije dvorišta
Sedne na obližnji zid I čeka - da životinje pobegnu
Bio je uveren
Da će životinje Istog momenta - pobeći u šumu
Životinje - međutim - ni makac One - čekaju hranu
Pokrenuše se tek Kad dečak baci - par kamenčića
Ali - umesto u šumu Životinje se razmileše - svuda po naselju
I to najviše U veliki - gradski park - u centru čaršije
* * *
Psi u naselju - počeše da laju
Dve krave Jurnuše baš - niz glavnu ulicu
Na prozorima Počeše - da se pale svetla
Probudi se - čitava kasaba Svi se okupiše - u velikom parku
Dođe i policija
* * *
Na jednoj strani parka Stoji Admir
Na drugoj strani Meštani - hodža - i dva policajca
U rukama drže - otključan katanac I pokazuju ga - ibrahimu
Neko doviknu
Sram te bilo... Ibrahime Kako te nije - Boga Strah
Od uzornog muslimana Ibrahim začas - postade bitanga
I opasan grešnik
* * *
Dođoše kući
U trpezariji Admir - pognuo glavu
Otac i majka Zure u dete - i dugo ćute
Zašto si to uradio - pita otac
Zato... - da ih spasim
Od koga da ih spasiš ? Od Allaha ?
To nije istina
Šta nije istina ?
Allah nije naredio - da se kolju životinje
Ko ti je to rekao ?
Niko
Pa otkud znaš
Sanjao sam
Šta si sanjao ?
Allaha
I šta ti je rekao Allah ?
Ne sećam se... zaboravio sam
* * *
Muk
Otac skoči
Začu se - takva šamarčina...
Dečak pade - preko stolice
Majka vrisnu Otac je odalami - iz okreta
Sestra i brat - istrčaše napolje
* * *
Godinama Je majka pokušavala
Da u detetu Razbije strah - od oca
Godinama Je - otac pokušavao
Da dete - uzme u krilo
Admir se trzao I bežao - od svakog - očevog pogleda
* * *
Prođoše decenije
Otac - u sarajevskoj bolnici Tumori - metastaze
Lekari Mesecima govore - da neće još dugo
Ibrahim - međutim Mesecima - nikako da umre
Malo-malo Pa otvori oči - i promrmlja:
Doktore Dovedite mi Admira
* * *
Admir dolazi Iz daleke Nemačke
Prilazi krevetu I stavlja ocu - dlan na čelo
I zausti - nešto da kaže
Otac - ne otvara oči
Ali prstom pokazuje Na fijoku - pored kreveta
Admir otvara fijoku
U fijoci - katanac Sa kapije - školskog dvorišta
* * *
Tog trenutka Ibrahim - otvori oči
Osmehnu se I sa tim osmehom - se ukoči
* * *